Na uranku
opera Stanislava Biničkog


Predstave

Na uranku

opera Stanislava Biničkog

Na repertoaru

22. novembar 2026, 19:00Velika scena
25. novembar 2026, 19:00Velika scena

O operi Na uranku Stanislava Biničkog
„Jednog jesenjeg dana 1894. godine došao je u Leskovac za predavača jedan mladić koji je brzo osvojio sve svojom veselom i vedrom dušom. (...) Njegova neiscrpna ljubav ka pesmi, njegov živi temperament, njegova organizatorska snaga i povrh svega njegova sposobnost da razvije i najskrivenije vrednosti kod svojih mladih i neukih pevača, i razbudi veru u uspeh – poveli su družinu vrlo brzo poletu i uspehu neočekivanom“. Ovo sećanje na mladog Stanislava Biničkog u vreme kada je vodio hor Leskovačke pevačke družine „Branko“ zabeležio je Mirko M. Popović 1924. godine oslikavši tako portert jednog umetnika koji će u Beogradu osnovati: prvi simfonijski orkestar, 1899. godine (danas Umetnički ansambl Ministarstva odbrane „Stanislav Binički“); iste godine zajedno sa Mokranjcem i Manojlovićem prvu muzičku školu, zatim Operu Narodnog pozorišta u Beogradu (1919) čiji je bio i prvi direktor ali će pre svega ostati zapamćen kao kompozitor prve srpske opere Na uranku (1903). Nije slučajno što je Branislav Nušić konstatovao da dolazak Biničkog u Beograd 1899. godine predstavlja novu epohu u muzičkom životu glavnog grada.
Stanislav Binički (1872–1942) rođen je u selu Jasika kod Kruševca gde je njegov otac, inžinjerijski oficir Stevan Binički bio na službi. Dok ga je majka, baronica Marija fon Rehingen usmeravala ka muzici otac ga je upućivao na tehničke studije. On od detinjstva uči violinu i flautu, komponuje, peva u crkvenom horu kasnije i diriguje. Po očevoj želji Binički upisuje tehničke studije u Beogradu ali postaje i član Beogradskog pevačkog društva koje vodi Mokranjac i Akademskog pevačkog društva „Obilić“ pod rukovodstvom Josifa Marinkovića, koji, zajedno sa Josifom Svodobom postaju njegovi profesori. Posle završenih tehničkih studija Binički dobija stipendiju za studije muzike u Minhenu gde odlazi 1895. godine. Studirao je kompoziciju u klasi profesora međunarodnog ugleda, Jozefa Rajnbergera (1831–1901) kompozitora i orguljaša čiji su studenti bili i Engelbert Humperdink, Ermano Volf-Ferari, Vilhelm Furtvengler, Stevan Mokranjac... ali i solo pevanje i to, kako beleži Nušić, ne da bi bio pevač već da bi umeo druge da poduči i da bi kao dirigent u operi „sa razumevanjem mogao upravljati poslom“. Iz ovoga se može zaključiti da je Binički već tada imao ideju o razvijanju operske umetnosti u Beogradu. U Minhenu se oženio koleginicom sa Akademije, operskom pevačicom Fridom Blank koja je postala njegov značajni saradnik u avanturi koja ih je čekala po povratku u Beograd.
U vreme povratka Biničkog iz Minhena 1899. godine u Narodnom pozorištu u Beogradu na repertoaru su, još od osnivanja njegove muzičke grane 1882. godine, komadi sa pevanjem kao i komične opere i operete Vilema Blodeka, Huga Doubeka, Roberta Planketa, Florimona Ervea, Franca Supea, Artura Salivena, Karla Celera, Žaka Ofenbaha, Edmona Odrana... koje izvode glumci-pevači jer operskih pevača nije bilo. Binički dakle, dolazi sa idejom da komponuje operu u trenutku kada na sceni Narodnog pozorišta još uvek nije izvedena ni jedna poznata celovečernja opera (tek će 1913. godine upravo Binički postaviti Verdijevog Trubadura). Kompozitor je bio inspirisan pripovetkom „Sali Pič“ iz zbirke „Ramazanske večeri“ koju je, njegov prijatelj, Branislav Nušić napisao tokom svoje diplomatske službe u Južnoj Srbiji i Makedoniji i za koju kažu da poseduje atmosferu priča iz „Hiljadu i jedne noći“. Uz veliki napor uspeo je da nagovori Nušića da napiše originalni libreto koji po mnogima poseduje univerzalnu dimenziju antičke drame, što ukazuje na to da je Nušić s pažnjom pristupio radu na operi posežući za korenima iz kojih je operska umetnost potekla. Priča je smeštena u srpsko selo pod Turcima i odvija se na Đurđevdan (od uranka do večeri) a u njenom središtu je ljubavna priča dvoje mladih Stanke i Radeta. Njihovu sreću osujećuje ljubomorni Redžep koji Radetu otkriva tajnu o njegovom poreklu koja će ga potpuno poljuljati ne samo zbog sramote već i zbog pitanja sopstvenog identiteta. Tako u libretu nastaje obrt u kome dolazi do tragične smrti Radetove majke. 
Binički je svoju jednočinu operu komponovao pod uticajem verizma, realizma i sa elementima starogradskog melosa (poteklog iz srpske građanske kulture). Kombinovanjem srpskih narodnih i orijentalnih motiva kreirao je, kako kaže Roksanda Pejović, atmosferu kakva je i postojala u srpskoj prošlosti. Muzikolozi ovu operu najčešće porede sa slavnom Maskanjijevom jednočinkom Kavalerijom rustikanom, prvi put izvedenom u Narodnom pozorištu tri godine posle premijere Biničkog 1903. godine. Opera Na uranku pored melodičnosti koju poseduje, između ostalog i zahvaljujući motivima inspirisanim srpskom narodnom muzikom, u ključnim dramskim situacijama sadrži i smela harmonska rešenja, naročito na tragičnom kraju predstave, onako kako je to činio i „majstor dramskih efekata“ Pučini. (Pučinijevu Tosku postaviće Binički odmah posle velikog uspeha Trubadura samo 14 godina od svetske premijere ovog dela.)  
U vreme postavljanja opere Na uranku u Narodnom pozorištu, Biničkom su na raspolaganju bili pre svega glumci-pevači. Milan Grol beleži da je jedan od uslova za prijem glumaca u trupu bio glas i sluh: „Samo izuzetno ispoljeni dramski talenti uspevali su da bez tih pevačkih sposobnosti budu primani u glumačku trupu“. Koliko je Binički vodio računa o izboru pevača vidi se po tome što je ulogu Radeta poverio glumcu-pevaču Radovanu Raji Pavloviću, po svemu sudeći dramskom tenoru, koji je kao pevač nastupao u Berlinu, Drezdenu, Lajpcigu, Budimpešti. Slavnom glumcu Dobrici Milutinoviću dodelio je ulogu Redžepa, baritonsku rolu u rangu slavnih operskih negativaca. Milutinović, koji je jedno vreme uzimao časove pevanja kod supruge Biničkog, prema kompozitorovom mišljenju bio je kolosalan Redžep koji je oduševio publiku, mada je po njemu pevao „onako više sevdalijski“. Ulogu Stane tumačila je popularna glumica-pevačica  Desanka Đorđević za koju je štampa pisala da „peva kao slavuj“ a ulogu Anđe Lujza Stanojević, glumica, jedna od najboljih pevačica u komadima sa pevanjem i operetama. Već u narednim sezonama u ulozi Stanke nastupila je Sultana Cijukova, (sopran) koja je solo pevanje završila na konzervatorijumu u Beču i pevala u Hamburškoj operi, Operi u Majncu a gostovala u Londonu i Beču i njen suprug Žarko Savić, bas, u ulozi Redžepa, takođe školovan u Beču a nastupao je u Karlovom pozorištu u Berlinu, Dvorskom pozorištu u Drezdenu, Diseldorfu, Hamburgu... Svako gostovanje ovih umetnika sa međunarodnom reputacijom privlačilo je veliku pažnju publike.
Premijera opere Na uranku održana je 20. decembra 1903. godine, reditelj je bio Svetislav Dinulović, dirigovao je sam Binički a scenograf je bio još jedan minhenski đak, slikar Brana Cvetković. Iako gotovo ni jedna kritika nije sačuvana, prema rečima Biničkog bila je podeljenih mišljenja, ali je zato publika nesumnjivo bila zadovoljna. Ako uspeh neke opere merimo prema arijama koje su postale popularne i van operske scene onda je opera Biničkog postigla taj cilj. Arija Stanke „Tamo za tom gorom“ i arija Redžepa „Kad bi znala, dilber Stano“ ostale su do danas omiljene starogradske pesme. 

Vanja Kosanić


Sadržaj
Stanka dolazi na bunar po vodu, očekujući Radeta, momka koga voli. Ubrzo dolazi i Rade. Dvoje mladih govore o svojoj ljubavi i čežnji. Kada se pojavi Anđa, Radetova majka, Rade je moli da ih blagoslovi. Majka je srećna i blagosilja ih. Rade sa majkom odlazi, jer ga očekuje glasnik a Stana ostaje da ga sačeka i da za to vreme nabere cveće. Njihov razgovor prisluškivao je Redžep. On prilazi Stanki i govori joj da je voli i da ona mora biti samo njegova. Stanka ga moli da je se okani, da ona voli drugoga i da je već verena. Međutim, Redžep je uporan i tvrdi da ona mora biti njegova. Stanka mu na to odgovara da to nikada neće biti i beži od njega.
Za vreme orkestarskog intermeca, majka, prema narodnom običaju, posvećuje kuću pre venčanja sina.
Dolaze seljaci i pevaju. Kada se pojavi Redžep pesma prestaje. Aga traži da produže pevanje. Seljaci i seljanke počnu ponovo da pevaju, ali sada svatovsku pesmu, jer se pojavila Stanka. Čuvši ovu pesmu, Redžep im naređuje da odmah prestanu ako im je život mio. Jedan seljak mu objašnjava da oni pevaju pesmu zato što je Stanka isprošena za Radeta. Redžep se podrugljivo obraća Stanki, govoreći da treba da se stidi što je isprošena. Stanka mu odgovara da je ona čestita i da nema čega da se stidi. Tada Redžep priča okupljenim seljacima da je Rade vanbračno dete, dete greha. Svi su zaprepašćeni. U tom dolazi Rade i pošto sazna šta je aga rekao hoće da ga za klevetu ubije, ali se pojavljuje majka i to spreči. Rade joj saopštava šta je Turčin rekao. Mati mu odgovara da je to istina, ali da on nije dete greha već dete ljubavi. Izvan sebe, Rade se hvata za pušku da ubije Redžepa, ali majka se zatrči i pada pogođena umesto Turčina, žrtvujući se da bi spasla sina od odmazde zbog ubistva turskog age. Majka umire tražeći oproštaj od sina, a opera se završava molitvom Mujezina sa minareta, koja odjekuje iz daljine.  

Blic Novosti Radio Beograd Millennium Team Triglav osiguranje Vizim Mona Visan European Theatre Convention European Route Italijanski institut za kulturu u Beogradu